Oni koji ništa ne vrede, oni grebu po svaku cenu da dobiju pokazatelj vrednosti
- Kićenje predstavnika vlasti ordenjem, titulama ili drugim zaslugama, pre svega ima marketinški značaj u smislu skretanja pažnje sa njihovih gafova i afera, jer se na taj način pokušava poslati poruka da su napadnuti zbog mržnje na ličnom nivou, a ne zbog toga što su učinili nešto loše, ističe za Autonomiju profesor kliničke psihologije na Univerzitetu u Novom Sadu u penziji Mikloš Biro. Sa druge strane, dodaje, tu je taj pokušaj kontrole svih aspekata života građana, neizbežan i svojstven totalitarnim režimima.
- Tu imamo trenutnu i trajnu aktivnost. Trenutna je, očigledno, marketinški gest, dok trajna priča podrazumeva da neko ko tako drži vlast kako je drži ova naša vlast, na jedan potpuno totalitaran, diktatorski način – ima neutaživu želju za kontrolom svega i svih. Vlast želi da nas u potpunosti preplavi u svim aspekitma života, a kad se vlast tako sprovodi, držioci, promoteri i sprovodioci te vlasti imaju doživljaj omnipotencije. U tom doživljaju omnipotencije, oni u jednom trenutku hoće ne samo da budu vlast nego žele da budu i bogati, pa kradu na sve strane; hoće da budu cenjeni, pa se kite lažnim ordenjem, lažnim doktoratima i ukradenim stvarima. Jer, to su u stvari ukradene stvari – ukraden je i doktorat, kao i orden, jer ničim nije zaslužen, sem možda nekim parama kojima je plaćen crkveni luksuz koji vidimo na svakom koraku.
Pre nekoliko godina, nakon što je Filip David dobio nagradu za najčitaniju knjigu u mreži javnih biblioteka Srbije, pa se ogradio od prisustva tadašnjeg predsednika Tomislava Nikolića, nagrada je dogodine ukinuta pre nego što je dodeljena Draganu Velikiću. Šta nam to govori?
- Taj primer dobro pokazuje da nekom ko zaista vredi nisu bitna spoljna obeležja te vrednosti. On zna da vredi, ljudi ga cene po toj vrednosti, a konkretan orden, diploma ili nagrada mu manje znače. Oni koji ništa ne vrede, oni grebu po svaku cenu da dobiju pokazatelj vrednosti, pa makar i falsifikovan, makar i lažan i prenaglašen.
A šta nam takvo ponašanje govori o drugoj strani, o onima koji takvim ljudima izlaze u susret, poput Univerziteta ili crkve, i koji znajući sve ovo, ipak odluče da im daju orden ili zvanje?
- Govori o njihovom poltronstvu i snishodljivosti, a istovremeno o jednoj jajarskoj trgovini – ti meni pare, ja tebi orden.
Šta možemo da očekujemo od građana, posebno onih koji su teško radili da bi došli do nekog zvanja ili nagrade, kako se oni osećaju?
- Mislim da građani mogu to da prepoznaju, bar oni koji iole slušaju informacije i obrađuju ih. To baš nisu svi građani, nažalost, ali oni koji traže informacije i umeju da ih razumeju, oni znaju prave vrednosti i njima je sasvim svejedno da li će Siniša Mali dobiti taj doktorat ili orden, njima je jasno ko je Siniša Mali. I ne samo Siniša Mali, ima tu čitav niz njih, priča se o plagijatima Martinovića, Stefanovića, Jorgovanke Tabaković, a istovremeno se onda parira tim očiglednim plagijatima tako što se napada Danica Popović. Tako se unose šumovi, što se inače non-stop radi u našem medijskom prostoru kad su u pitanju politika i politički akteri, da se na optužbe reaguje kontraoptužbama koje, po pravilu, nemaju nikakvog smisla, ali unose šumove i zbunjuju ljude. I onda to kod ljudi izaziva ideju da su svi isti, da svi kradu i lažu, i da onda treba i oni da kradu i lažu, što je, naravno, potpuni krah vrednosnog sistema na kojem bi trebalo da počiva jedno ozbiljno i civilizovano društvo.
Vernici i crkva
Može li se očekivati da neki stvarni vernik, nosilac crkvenog ordena, iz revolta vrati svoj orden nakon što su ga dobili državni funkcioneri zbog dodele novca crkvi?
– Ako ćemo da se dotaknemo crkve, onda bi vernici pre trebalo da se užasnu kada vide vladike, i ne samo vladike, nego i ove mnogo niže sveštenike, koji se vozaju u mercedesima i audijima, a trebalo bi da se ponašaju prema kodeksu skormnosti koje propoveda hrišćanstvo. A vernici, uprkos tome idu kod tih, sveštenika i plaćaju im za venčanja i krštenja.
Čini se da predstavnici vlasti ne strahuju ni od toga da se birači u jednom momentu pobune zbog takvog ponašanja i, možda, iz revolta vrate svoja zvanja i nagrade?
- Oni se ne boje ničega jer imaju potpunu kontrolu. Ta kontrola nije demokratska i nije legitimna, ali jeste kontrola. I kad neko ima takvu vrstu kontrole, onda ga baš briga šta će misliti taj intelektualni, misleći svet. Oni samo brinu da ostanu na vlasti i rade šta im padne na pamet.
- A dokle će to biti tako da ih nije briga, to je pitanje za sve nas koji treba da se bunimo što kompletna vlast i svi instrumenti prinude i ucene leže u njihovim rukama. Ako kažem da je neko poltron ili snishodljiv, istovremeno moram da se zabrinem jer su mnogi od njih zaista ucenjeni da to rade, što je još strašnije, i što onda možda nije za osudu nego za žaljenje i užasavanje.
Dalibor Stupar (Autonomija)