U čast prvog srpskog arhiepiskopa i prosvetitelja škole u Srbiji danas, 27. januara, obeležavaju dan duhovnosti – školsku slavu Svetog Savu.
Praznik Svetog Save jedan je od najvećih hramovnih i porodičnih praznika u srpskom narodu, svetkuju ga mnoge zanatlije, proglašen je i za školsku slavu, a oni koji ga praznuju priređuju prigodne priredbe uz sečenje slavskog kolača.
Za školsku slavu ovaj praznik je ustanovljen 2. januara 1840. godine na predlog Atanasija Nikolića, rektora Liceja iz Kragujevca.
U odluci Popečiteljskog prosvještenija, predstavnici državne i crkvene vlasti propisali su da se sveti Sava proglašava za patrona svih naših škola i da se od tada u svim školama najsvečanije proslavlja.
Savindan se proslavljao kao školska slava sve do 1945. godine, kada je ukinut odlukom tadašnjih vlasti, a posle poluvekovne zabrane u komunističkom režimu, ponovo se nastavilo sa proslavljanjem ovog praznika.
Praznična pesma za Savindan je Himna svetom Savi.
Mnoge vrste zanatlija iz Srbije su ga smatrale svojim patronom i uzimale njegov dan za esnafsku slavu, pa su tako Svetog Savu za esnafsku slavu uzele zanatlije užari, mutavdžije, opančari, obućari…
U mnogim krajevima Svetog Savu naročito praznuju stočari.
Mnogi srpski narodni običaji oko Svetog Save vezani su za stoku i za strah od vukova pa se tako pred Savindan nije smela stoka terati u šumu iz straha od vukova, jer bi to za nju bilo pogubno.
Takođe, tih dana se ništa nije smelo raditi sa sečivom, britve nisu otvarane da bi vucima čeljusti ostale sklopljene, a žene nisu smele ništa bojiti u crveno da vuci ne bi klali stoku.
Postoji mnogo srpskih narodnih verovanja vezanih za Savindan, među kojima i to da će se, ako na Svetog Savu grmi, desiti važni događaji u zemlji.
Sveti Sava je rođen 1169. godine kao najmlađi sin srpskog župana Stefana Nemanje. Svetovno ime bilo mu je Rastko.
Odrekao se svetovnog života i zamonašio veoma mlad, oko 1192. godine, na Svetoj Gori, u ruskom manastiru Sveti Pantelejmon.
U Srbiju se vratio 1208. godine da potpuno izmiri zavađenu braću. Bavio se prosvetiteljskim radom prenoseći osnovne verske i svetovne pouke.
Iza sebe je ostavio više pisanih dela. Najznačajnija su „Žitije Svetog Simeona“, „Karejski tipik“, „Hilandarski tipik“ i „Studenički tipik“, kao i „Zakonopravilo“.
U Nikeji je 1219. od vizantijskog cara Teodora Laskarisa i vaseljenskog patrijarha Manojla i Haritopula izdejstvovao autokefalnost srpske crkve i srpsku arhiepiskopiju.
Umro je u Trnovu 25. januara 1236. godine, na povratku sa hodočašća u Jerusalim, posle jedne diplomatske misije za bugarsku arhiepiskopiju.
Prema zapisima iz tog vremena, glas o smrti Rastka Nemanjića stigao je u Srbiju 27. januara, pa se u SPC na taj dan služe liturgije.
NJegove mošti su iz Trnova prenete u Srbiju i sahranjene u manastiru Mileševi 1237. godine.
Savin kult je u narodu bio jak zbog čega je u vreme Banatskog ustanka, 1594. godine, veliki vezir Sinan-paša naredio je da se mošti Svetog Save odnesu iz manastira Mileševe i spale u Beogradu, na Vračaru.
Praznik Sveti Sava je ustanovljen za školsku slavu 1840. godine, na predlog Atanasija Nikolića, rektora Liceja u Kragujevcu.
Posle poluvekovne zabrane, 1990. godine ponovo se obeležava kao školska slava.
Naročito revnosno Svetog Savu praznuju stočari iz raznih krajeva.